Irena E. Demšar naturopatkinja je, hipnoterapeutkinja, limfoterapeutkinja i savjetnica osobama u duševnoj stisci, koja se već rano u životu počela zanimati za zdravlje i alternativne pristupe. Svoje je poslanje, među ostalim, pronašla u pružanju podrške onkološkim bolesnicima, jer se s rakom izbliza susrela kada su od njega oboljeli njezin dobar prijatelj i majka. Kako sama kaže, ta su je dva iskustva mnogo naučila.
Uvjerenja je da bismo i rak i druge bolesti trebali promatrati iz šire perspektive, jer bismo tako učinkovitije mogli pomoći ljudima koji se suočavaju sa zdravstvenim tegobama. Posebno se posvetila proučavanju povezanosti psihološkog stanja pojedinca i raka, o čemu je napisala i knjigu Ante exeatis, carpe diem. Ona može biti važna potpora bolesnicima, njihovim bližnjima i drugim ljudima koji žele više učiniti za prevenciju i očuvanje zdravlja.
Bavite se alternativnim metodama liječenja, a uz to ste studirali medicinu. Što je dovelo do toga da zdravlju odlučite pristupati iz različitih kutova? Koje su, prema vašem mišljenju, glavne prednosti toga da bolesti i zdravstvene tegobe promatramo cjelovito, a ne samo kroz protokole koje određuje službena medicina?
Već su me u djetinjstvu privlačili naturopatija, hipnoterapija i psihologija. Čitala sam knjige poput Priroda je uvijek u pravu, Visoka škola hipnoze i djela Antona Trstenjaka. Otkad znam za sebe, knjiški sam moljac. Često sam kući donosila svežnjeve knjiga koje sam zatim s oduševljenjem čitala.
I moji su roditelji bili vrlo skloni alternativnim pristupima liječenju. O tim smo temama mnogo razgovarali. Uvijek su me poticali u usvajanju novih korisnih znanja. Kasnije mi je život, kroz životne priče mojih bližnjih, pokazao da je jedini pravi način suočavanja sa zdravstvenim izazovima cjelovit pristup.
Zašto smatram da sami protokoli službene medicine nisu dovoljni, najljepše je izrazio moj uzor, dr. Edward Bach, liječnik službene medicine koji je živio prije više od 90 godina i posljednje godine života proveo u osami kao naturopat.
Jedan od njegovih citata glasi: “Glavni razlog neuspješnosti suvremene medicinske znanosti jest bavljenje rezultatima umjesto uzrocima. Bolesti nikada neće biti izliječene postojećim materijalističkim metodama iz jednostavnog razloga: bolesti u svojoj osnovi nisu materijalne. Znamo da je bolest kao konačni rezultat, koji se odražava u tijelu, posljedica dubokih i dugotrajnih sila. Iako je materijalna terapija naizgled uspješna, riječ je samo o privremenom olakšanju ako se pritom ne ukloni pravi uzrok. U stvarnosti je u brojnim slučajevima prividan oporavak štetan kada se bolesniku prikrije pravi uzrok njegove tegobe. U zadovoljstvu prividno obnovljenim zdravljem stvarni čimbenik koji uzrokuje bolest ostaje neprimijećen, pa može dodatno ojačati.”
Sa 23 godine pratili ste dobrog prijatelja kada je obolio od raka. Kakve su se emocije tada javljale u vama i što ste tada osvijestili u vezi sa zdravljem?
Dok sam pratila prijatelja tijekom onkološkog liječenja, ponajprije sam se jako bojala. Često sam bila i vrlo tužna. Osjećala sam se suodgovornom za njegovu bolest jer ga prije nisam dovoljno upozoravala na to da je njegov životni stil potpuno nespojiv sa zdravljem. Bilo mi ga je žao.
U vrijeme kada smo zbog komplikacija terapije posjetili hitnu službu, a na mogućnost tih komplikacija nismo bili upozoreni, obuzeo me bijes. Za oboje bi bilo vrlo korisno da nas je netko pripremio na svu tu kalvariju. Tada sam svjesno i bez izgovora odlučila živjeti zdravije.
Zdrav način života, među ostalim, uključuje konzumaciju zdrave hrane, brigu o redovitoj tjelesnoj aktivnosti i dobrom snu, boravak u prirodi, izgradnju korektnih i zdravih međuljudskih odnosa te brigu o higijeni emocija. Uz to sam shvatila da je važno da se i dalje educiram na području zdravlja jer još uvijek ne znam sve što bih o tome trebala znati.
To nije bio vaš jedini blizak susret s rakom. Od njega je kasnije oboljela i vaša majka. U jednom od ranijih intervjua rekli ste da je, prema vašem opažanju, jedan od glavnih razloga zbog kojih je izgubila bitku s rakom bio taj što više nije vidjela smisao života.
Tako je. Moja se majka s tom dijagnozom suočavala od 2016. do 2022. godine. U prvoj fazi kod nje je došlo do potpune remisije, pa su liječnici razmišljali o tome jesu li joj možda u početku postavili pogrešnu dijagnozu.
Zatim je došla pandemija covida-19. U tom su razdoblju mama i otac bili u domu za starije, gdje su vrijedila stroga ograničenja druženja. Mama mi je rekla da si takav život ne može zamisliti. Tadašnje mjere sigurno nisu pridonijele njezinu zdravlju jer se bolest izrazila u težem obliku.
Nakon što je umro moj otac, kojeg je mama njegovala i bila uz njega posljednjih 13 godina, jednostavno više nije vidjela smisao života. Izravno mi je rekla da joj je svega dosta i da želi da joj dopustim da ode.
Godine 2017. i sami ste se susreli s bolešću – imali ste reaktivni artritis, a zatim ste ga izliječili bez lijekova. Kako vam je to uspjelo?
Zapravo se reaktivni artritis pojavio već prije 2017. godine, i to nakon gubitka drugog djeteta zbog amniocenteze. Tijekom trudnoće ginekolog mi je izveo taj zahvat, pri čemu je došlo do infekcije, korioamnionitisa. Zbog toga je u roku od nešto više od tjedan dana nastupio prijevremeni porod, a dijete još nije bilo dovoljno razvijeno da bi preživjelo. Ubrzo nakon toga počeli su se pojavljivati izljevi u koljenu.
Između tridesete i četrdesete godine bila sam rekreativna maratonska trkačica. Trčanje je bilo moja metoda suočavanja sa stresom. Kad god bih bila nervozna ili nemirna, trčala sam. Autoimune bolesti obično pogađaju najslabiji dio tijela. Kod mene su u tom razdoblju to bila koljena.
Nakon toga uslijedila je treća trudnoća. Tijekom trudnoće nije preporučljivo uzimati agresivne lijekove. Dok sam proučavala mogućnosti koje su mi bile dostupne, odlučila sam se za metodu dr. Girauda W. Campbella. On je liječnik službene medicine koji je napisao knjigu Liječnički provjereno alternativno liječenje artritisa. Nisam se pridržavala svih preporuka jer sam jelovnik prilagodila svojim prehrambenim navikama, ali mi je sve to jako pomoglo. Nakon mjesec dana provođenja terapije mogla sam otići na Šmartnu goru, dok sam prije toga bila na štakama.
Spominjete da mnogi ljudi koji obole od raka imaju poteškoće s izražavanjem emocija. Zašto mislite da je taj obrazac tako raširen u našem društvu? Što bismo trebali učiniti kako bi se stanje na tom području poboljšalo? Gdje bismo trebali naučiti tu vještinu?
Dr. Carl Gustav Jung tvrdio je da naša podsvijest komunicira sa sviješću putem emocija, snova i intuicije. Nažalost, naše društvo takve poruke snažno podcjenjuje. Naučeni smo pridavati veću važnost vanjskim događajima i objektima, ponašanju, tijelu, materijalnim stvarima i logičkom razmišljanju, pri čemu zanemarujemo svoj unutarnji svijet. Posljedično smo skloni odbacivati emocije, snove i instinkte koji dolaze iz naše nutrine. Sve s ciljem da bismo zadovoljili zahtjeve vanjskog svijeta.
Drugi razlog poteškoća s izražavanjem emocija povezan je s našom prošlošću. Navest ću primjer: ako su moja dva djeda tijekom Drugog svjetskog rata bila zatvorena u logoru, gdje su naučila da moraju trpjeti, šutjeti i ne izražavati svoje emocije ako žele preživjeti, taj se obrazac prenosi i na sljedeće generacije.
Poznato je da smo Slovenci pri samom vrhu kada je riječ o samoubojstvima i obolijevanju od raka. Ako je samoubojstvo ubojstvo tijela, rak je samoubojstvo na staničnoj razini. Razmišljala sam o tome što je zajednički nazivnik tih dviju pojava. Imamo dvije poslovice koje pokazuju da smo zatvoren narod. Jedna je: tko šuti, devetorici odgovara; druga: šutnja je zlato.
Iako ne volim generalizirati, ipak tvrdim da prosječan Slovenac teško izražava takozvane negativne emocije, kao što su ljutnja, tuga, strah, krivnja i zavist. Naučeni smo drugima pokazivati nasmiješeno lice iako se u sebi ne osjećamo dobro. Naučeni smo da treba trpjeti.
Koja su rješenja? Idealno bi bilo kada bismo u škole uveli nastavu o izražavanju emocija. Inače je već nekoliko desetljeća dostupan program Emotions Anonymous, u sklopu kojega ljudi mogu učiti emocionalnu pismenost.
Ako ne izražavamo i ne oslobađamo emocije povezane s određenim događajima, situacijama ili osobama, u nama se tijekom godina nakupljaju zamjeranja, na temelju kojih bolne događaje ponovno i ponovno stvaramo. Na taj način činimo golemu štetu i fizičkom i psihičkom zdravlju.
Koji su drugi obrasci i navike, prema vašem opažanju, karakteristični za ljude koji obolijevaju od raka?
Među ostalim, često su prisutni loša higijena spavanja, neodgovarajuća prehrana, nezdrave navike i izloženost brojnim stresnim događajima u kratkom razdoblju. Ljudi često imaju slabo razvijene mehanizme za izražavanje negativnih emocija i veliku potrebu da u očima okoline izgledaju dobro.
Za osobu koja oboli od raka ili neke druge ozbiljne bolesti, prema vašem je uvjerenju vrlo važno da pronađe razloge za život i stvari koje joj donose radost. Kako da se toga prihvati u praksi? Mnogi ljudi kroz život toliko utonu u rutinske obaveze da više ne znaju što ih veseli.
Sjednemo za stol, uzmemo list papira i olovku, zatvorimo oči i nekoliko puta duboko udahnemo i izdahnemo. Time prelazimo u alfa stanje moždane aktivnosti. Zatim postavimo konkretno pitanje i pričekamo odgovor. Taj odgovor i zapišemo.
Ako je osoba koja oboli od raka majka, može postaviti namjeru da želi dočekati dan kada će joj djeca završiti školovanje. Time si postavlja opipljiv cilj. Kada ga postigne, odredi si sljedeći.
U potrazi za stvarima koje nam donose radost dobro je zapitati se što smo voljeli raditi kao djeca. Dio naše osobnosti, prema metodologiji transakcijske analize, još je uvijek dječji.
U tome smo različiti. Ja, primjerice, jako volim plesati, čitati dobre knjige, raditi u vrtu, šetati prirodom i razgovarati s ljudima. Dakle, nije riječ o nekim složenim aktivnostima, nego o jednostavnim stvarima. Važno je da svatko od nas pronađe ono što je za njega karakteristično.
Spominjete i važnost redovitog kontakta s prirodom. Možete li to objasniti?
Priroda je najbolji iscjelitelj i učitelj. Bez prirodnog okruženja jednostavno ne možemo preživjeti. Kada se krećemo u prirodi, koristimo svih pet osjetila, što nas oživljava. Priroda nam omogućuje da budemo u dodiru s jasnoćom, mirom, empatijom i nadom.
Utjecaj prirode na ljudski organizam nije samo fizički. Nije riječ samo o tome da se posljedično poboljšava rad imunosnog sustava i naše zdravlje, nego priroda blagotvorno djeluje i na našu psihu. Pomaže nam u pozitivnom mentalnom usmjerenju, poboljšanju samopouzdanja, a zbog redovitog kontakta s njom postajemo strpljiviji i neovisniji u odnosu na vlastita uvjerenja. Dakle, pomaže nam razvijati zdravije osobine ličnosti.
Slovenci smo privilegirani jer imamo, zasad još uvijek, slobodan pristup šumi, pa bi imalo smisla da u većoj mjeri iskoristimo sve blagotvorne učinke koje nam ona nudi. Šuma ima specifičan miris zbog geosmina. To je vrsta terpena koji stvaraju mikroorganizmi koji žive u zemlji. Geosmin ima proturakasta i antivirusna svojstva. U šumi, osobito borovoj, u zrak se oslobađaju i fitoncidi koje stvaraju stabla. Oni povećavaju aktivnost imunosnih stanica.
Kakvu ulogu stres ima u nastanku bolesti? Što pojedinac može učiniti kako bi ga što više izbjegao? Znamo da su očekivanja u karijernom i obiteljskom okruženju danas vrlo visoka, pa ljudi često ne znaju što uopće mogu učiniti u vezi s tim.
Stres je, prema definiciji, odgovor tijela na stresne životne događaje, koji mogu biti negativni ili pozitivni. Kratkoročno stres može biti koristan, dok dugoročno šteti zdravlju. Zbog dugotrajnog stresa može doći do hormonske neravnoteže. Hormonski, imunosni i živčani sustav međusobno su intimno povezani. Stres stvara uvjete za razvoj brojnih bolesti.
Stres ne možemo izbjeći jer živimo u sve stresnijem okruženju, ali možemo naučiti kako se što učinkovitije prilagoditi promjenama, za koje znamo da su jedina konstanta u životu. Ako je riječ o kratkotrajnom stresu, pomažu duboko disanje i brzo hodanje. To nas može brzo donekle rasteretiti.
Svi tijekom života učimo načine upravljanja stresom. Neke tehnike navodim i u svojoj knjizi. To su: trčanje, šetnja u prirodi, tjelovježba, molitva, joga, meditacija, razgovori, hipnoza i autogeni trening. U upravljanju stresom važni su i planiranje kvalitetnog sna i zdrave prehrane, traženje socijalne podrške i tehnike mindfulnessa, odnosno svjesne prisutnosti.
Ako imamo mnogo neobrađenih trauma iz prošlosti, teže se suočavamo sa stresom. U tom slučaju većinu vremena možemo biti pod stresom, zbog čega može doći do slabijeg funkcioniranja živčanog, imunosnog i endokrinog sustava. Da bismo mogli ozdraviti, najprije moramo obraditi traumu koja nam uvijek iznova uzrokuje stres. Pritom si najprije trebamo dopustiti ponovno osjetiti emocije koje smo doživjeli u prošlosti, a zatim ih u cijelosti obraditi. Tako se naš živčani sustav može vratiti u ravnotežu.
Koju biste važnu spoznaju o povezanosti raka i emocija, odnosno načina razmišljanja, željeli podijeliti za kraj?
Naglasila bih i važnost prakticiranja zahvalnosti. Svojim klijentima često dam neki poludragi ili običan kamen, takozvani kamen zahvalnosti, i zamolim ih da ga uzmu u ruku ujutro kad se probude i navečer prije spavanja. Ujutro neka se pritom sjete deset stvari na kojima mogu biti zahvalni. Navodim primjer takvog popisa: “Zahvalna sam jer živim u miru i blizu prirode. Zahvalna sam jer imam primjeren dom, hranu, čistu vodu i prijevozno sredstvo. Zahvalna sam za zdravlje, obrazovanje, obitelj i prijatelje…” Navečer neka postupak ponove, ali neka se sjete triju stvari koje su im se dogodile tijekom dana i na kojima su zahvalni. Primjer: “Zahvalna sam za prekrasnu šetnju, za ukusnu večeru i nekoliko minuta plesa.”
Inače primjećujem da mnogi onkološki bolesnici ne žele biti aktivno uključeni u proces liječenja, nego se samo prepuste propisanim protokolima. Takav pristup mi nije blizak. Zagovornica sam toga da pojedinac bude aktivno i na sve moguće načine uključen u proces liječenja, da istražuje, bude znatiželjan i surađuje s različitim profilima stručnjaka. Važno je i da u svoj život uvede što više pozitivnih promjena životnog stila kojima može ojačati svoje zdravlje.
Pročitajte i:
- Jožica Bajc Pivec: Nakon 36 godina ostala je bez posla i počela se baviti biljem
- Tek je nakon majčine smrti saznala da je imala brata kojeg su s pet godina odveli nepoznato kamo
