Sredinom svibnja 1964. Anica je ugledala majku na autobusnoj stanici uz cestu između Krapine i Zaboka. Marija je nosila smeđi kaput, iako je sunce već ugrijalo šljunak, a pokraj nogu stajao joj je istrošen kožni kovčeg. Kada je autobus stao, kondukter je otvorio vrata i mahnuo joj.
„Idemo, gospođo?”
Marija je uhvatila ručku kovčega, ali nije prišla bliže.
„Danas još ne”, odgovorila je.
Vrata su se zatvorila. Autobus je podigao oblak prašine, a majka je kovčeg odnijela natrag putem koji je vodio prema kući. Anica je s biciklom ostala iza drvene šupe sve dok je nije izgubila iz vida.
Te srijede došla je kući ranije nego inače. Ocu Tomi donijela je zamotuljak kvasca, a majci nije spomenula autobusnu stanicu. Marija je za štednjakom rezala rezance i bila odjevena u kućnu haljinu; kaput je visio na kuki, a kovčega nije bilo na ormaru gdje su ga inače držali.
„Jesi li danas bila u gradu?” upitala ju je Anica.
Nož je na trenutak zastao nad tijestom.
„Do ceste sam išla.”
Tomo se nagnuo nad zdjelu da proba rezanac. Žena ga je udarila po prstima i rekla mu neka radije donese drva. Odgovor se izgubio u uobičajenom prepucavanju, ali Anica je primijetila da otac nije pitao zašto je Marija išla do ceste.
Sljedeće srijede namjerno je došla u isto vrijeme. Majka je već stajala pod kestenom, a kovčeg je ovaj put izgledao teži; koža se napinjala oko kopče. Marija je iz džepa izvadila presavijene novčanice, prebrojila ih i spremila natrag još prije nego što je autobus stigao.
Opet nije ušla.
Kondukter joj se više nije nasmiješio, samo je slegnuo ramenima i povukao vrata. Kada je autobus nestao iza zavoja, Marija je pogledala na veliki crkveni sat, olovkom povukla crticu na rubu novina i krenula kući.
Anica ju je pretekla šumskim prečacem. Poslijepodne je u kući otvorila ormar i pronašla kovčeg ispod donje police, pokriven Tomovim starim sakoom. Nije bio zaključan. U njemu su bile dvije radne haljine, bijela pregača, papuče, češalj, komad sapuna, tri čarape i smotan ručnik. Na vrhu je stajala prazna emajlirana posuda s poklopcem.
To nije bila prtljaga za jednodnevni odlazak.
Anica je poklopac vratila na mjesto tako da se ne primijeti da ga je netko dirao. Toga je poslijepodneva promatrala majku dok je muzla kravu, skupljala jaja i sjedila za večerom. Marija je oca još dvaput pitala gdje je hrana za kokoši, a zatim ga upitala zna li na štednjaku namjestiti vatru tako da se ručak ne zagori.
„Imam pedeset godina, a ne pet”, promrmljao je Tomo.
„Pedeset pet ih imaš”, ispravila ga je. „A krumpir si zagorio i s pedeset.”
Anica je te večeri otišla uvjerena da majka namjerava otići. Roditelji su se svađali oko sitnica, ali njihove svađe nikada nisu završavale kovčegom. U to vrijeme nije bilo uobičajeno da žena samo tako ode. Otac je očito znao više nego što je priznavao i pred njom se pravio ravnodušnim.
U petak ga je presrela kod drvarnice. Tomo je sjedio na panju i kredom na pougljenoj drvenoj daščici zapisivao vremena: krava u pet, kokoši u šest, peć prije sedam. Kada je ugledao kćer, okrenuo je daščicu prema koljenima.
„Koliko je dugo neće biti?” upitala je.
Otac je spremio kredu u džep.
„Da je meni rekla, znala bi i ti.”
Anica mu nije vjerovala. Spomenula je kovčeg, odjeću i novac za kartu. Tomo ju je slušao stisnutih usana, a zatim priznao da žena već tri tjedna mjeri koliko joj treba do stanice. Svake srijede za ručak mu ostavlja sve manje precizne upute. Prije tri tjedna morao je sam pomusti kravu jer se vratila tek oko podneva.
„Znači ipak je bila u autobusu”, rekla je.
Tomo je odmahnuo glavom.
„Do sljedeće stanice išla je pješice. Provjeravala je koliko je daleko.”
Kćerino objašnjenje o bijegu time je izgubilo čvrstinu. Onaj tko želi nestati ne vježba put kući i mužu ne piše raspored za kokoši. Još uvijek, međutim, nije znala čemu služe pregača, papuče i kovčeg pripremljen kao za nekoliko tjedana.
Treće srijede Anica je ostavila bicikl kod table uz cestu i pričekala među smrekama. Marija se nije zaustavila pod starim kestenom. Kada je autobus stigao, podignula je kovčeg na stepenicu, kondukteru predala novac i sjela uz prozor. Kći je skočila na bicikl i vozila za njima sve dok joj pothvat nije oduzeo dah.
Na sljedećoj stanici majka nije izašla.
Anica se okrenula i vratila kući. Tomu je našla u kuhinji pred tavom u kojoj su tri jaja plivala u previše masti. Na stolu je ležala ženina daščica, ovaj put s novim retkom: grah namoči navečer. Otac joj je bez pozdrava ponudio tanjur.
„Danas je otišla dalje”, rekla je Anica.
Tomo je maknuo tavu s vatre.
„Vratit će se.”
„A što ako se ne vrati?”
Pogledao je prema satu na zidu.
„Onda će imati razlog.”
Glas mu je bio tvrd, ali poslije jela brusio je već gladak držak motike sve dok se nije smračilo.
Marija se vratila posljednjim poslijepodnevnim autobusom. Kovčeg je iznutra bio posut brašnom, a na bijeloj pregači imala je masnu mrlju koje ujutro nije bilo. Kada je Anica posegnula prema njoj, majka joj ju je uzela iz ruku.
„Za koga kuhaš?” upitala je Anica.
Marija nije odgovorila. Otvorila je emajliranu posudu; u njoj su bila dva komada savijače od jabuka. Jedan je stavila pred muža, drugi pred kćer, a sebi pristavila vodu za kavu.
„U srijedu idem još jednom”, rekla je. „Tada nemoj za mnom biciklom. Na uzbrdici te se vidjelo iz autobusa.”
Anica je pocrvenjela, a Tomo je komadić savijače vilicom dijelio na sitne kvadrate.
Majka je, dakle, znala da je promatraju i svejedno nastavila. Njezina šutnja nije bila neodlučnost; nešto je htjela izvesti bez dopuštenja obitelji.
Sljedećeg jutra sama je iznijela kovčeg na sunce kako bi iz šavova iščetkala brašno. Anici je rekla neka u subotu dođe u pet, obuje čvrste cipele i ne pita oca ništa. Kada su u subotu krenule, nisu skrenule prema stanici, nego su pošle preko livada do ceste, gdje ih je čekao kamion mljekare. Vozač ih je u kabini odvezao do ruba Zaboka.
Marija je kćer odvela do gostionice s nekoliko soba iznad blagovaonice. Kroz stražnja vrata ušle su u kuhinju, gdje je zdepasta žena u bijeloj kuti nadzirala dva velika lonca. Anici nije ponudila stolac i Mariju nije pitala zašto je došla. S vješalice joj je skinula bijelu pregaču i bradom pokazala prema štednjaku.
Marija je zasukala rukave, svezala pregaču bez osvrtanja po prostoriji i provjerila drva pod pločom. Zatim je bez oklijevanja podigla poklopac, probala umak i smanjila vatru. Anica ju je promatrala kao da se njezina majka pred kućnim vratima svakoga jutra zaustavi i ondje ostavi dio svojih sposobnosti.
„Ovo je moja kći Anica”, rekla je. „A ovo je Vera, koja misli da ja mogu šest tjedana kuhati za više ljudi nego kod kuće.”
Vera ju je ispravila da to ne misli, nego zna. Njezina je kuharica ozlijedila zapešće, ljeti će blagovaonica biti puna, a Mariji je ponudila posao, malu sobu i plaću svakog vikenda. Prva smjena počinjala je sljedećeg ponedjeljka prije šest ujutro.
Vožnje srijedom bile su probe: može li Marija sama doći u grad i pronaći put natrag, jer prije nikada nije imala posao, a ni s mužem rijetko je odlazila u drugo mjesto. Prošle je srijede za Veru pokusno skuhala ručak.
„Zašto nisi rekla?” upitala ju je Anica kada su ostale same u smočnici.
Marija je slagala kuhinjske krpe. S dvadeset je jednu zimu kuhala u gostionici i namjeravala ostati još jednu sezonu. Onda joj se kod kuće razboljela majka, pa se vratila na imanje i uskoro udala. Od tada je kuhala svaki dan, ali nikada više za plaću.
„Da sam odmah rekla, otac bi rekao da me trebaju krava i vrt”, kazala je. „Ti bi dolazila pomagati, a on ne bi naučio ispeći ni jaja. Još prije odlaska svima bih bila nešto dužna.”
Anica ju je pitala zašto je dvaput pustila autobus da ode bez nje.
Majka je poravnala rub krpe.
Prvi put nije imala dovoljno hrabrosti. Drugi je put s težim kovčegom provjerila može li ga sama odnijeti do stanice i natrag. Treći je put otišla do grada i izdržala cijeli dan u kuhinji.
„Nisam htjela pobjeći”, rekla je. „Htjela sam znati znam li otići i vratiti se. Znaš kakav je otac, ali nužno nam treba nešto novca za popravak krova, a našlo bi se još štošta.”
Anica je pogledala njezine ruke, koje su bez zastajanja slagale krpe u urednu hrpu.
Te večeri Marija je vijest rekla mužu za kuhinjskim stolom. Tomo je najprije pitao tko će se brinuti za životinje, zatim tko će prati njegove radne košulje. Kada mu je žena odgovorila da će on, pogledao je prema daščici s rasporedom. Anica je čekala svađu, ali otac je ustao i iz ormara donio tri košulje koje je već sam oprao. Na jednoj je ostao trag sapuna, druga je bila loše iscijeđena.
„Mislio sam da je neki drugi posao”, priznao je. „Vera je prošli put na sajmu preglasno pitala jesi li se već odlučila.”
Marija ga je oštro pogledala. Tomo je rekao da je šutio jer nije znao pronaći pravu rečenicu. Da joj je naredio neka ostane, zamjerila bi mu. Da je rekao neka ide, mogla je čuti da mu ne treba. Zato je vježbao s jajima i čekao da sama progovori.
„Mogao si me pitati što želim”, rekla je.
Tomo je kimnuo.
„To bi bilo kraće.”
U ponedjeljak prije zore kovčeg je stajao pod kestenom. Ovaj su put uz Mariju čekali i muž i kći. Kada je autobus zakočio, Tomo je podignuo kovčeg, ali ga nije odnio po stepenicama. Pružio ga je ženi kao da joj vraća nešto posuđeno.
Kondukter je otvorio vrata.
„Idemo, gospođo Marija?”
Marija je uhvatila ručku objema rukama.
„Danas idem”, odgovorila je i sama odnijela kovčeg dublje u autobus.
Šest tjedana kasnije vratila se istim autobusom. Preko ruke joj je bila prebačena bijela pregača, a u emajliranoj posudi donijela je još toplu savijaču kući. Tomo ju je čekao pod kestenom. Kada je posegnuo za kovčegom, najprije mu je pružila posudu.
„Nemoj stavljati krumpir kuhati”, rekla je. „Ručak je ovdje.”
Tomo je odmahnuo glavom i pokazao joj palac s crvenom mrljom.
„Danas kuham ja. Ti samo dođi kući.”
Marija je zadržala kovčeg, a on je uzeo njezinu ruku. Prašnjavim putem otišli su jedno pokraj drugoga, dok je autobus iza njih zatvorio vrata i nastavio dalje.
Pročitajte i:
- Tek je nakon majčine smrti saznala da je imala brata kojeg su s pet godina odveli nepoznato kamo
- Ponekad, kad bi se moja mama kasno vratila s posla, mirisala je na sredstva za čišćenje
PREPORUČENO ZA VAS
